PEPI

jedan

Nemoguće je živeti život, izolovano od svojih komšija. Možete pobeći od majke i oca, ostaviti ženu ili muža, reći prijateljima da vas više ne zovu, odreći se deteta, viknuti poznanicima jedno hasta la vista^[1], ali jedno je sigurno – ne možete pobeći od svojih komšija.

Ne zna da li ga više užasava njegova predvidivost ili činjenica da ga tako dobro poznaju.

„A tu si!“ čuje se kreštavi glas baba Silvije, u trenutku kada su oboje izašli da pokupe jutarnje novine.

„Ne, to nisam ja. Reći ću mu da ti se javi.“

„Ne budali, Pepi, nego dođi da pogledaš zašto mi kompjuter kvrči već nedelju dana. Uključim ga, isključim ga, opet ga uključim, pa se ne čuje bar sat vremena, ali onda odmah opet počne. Posle možemo da spremimo palačinke! Iskoristi me, danas sam raspoložena.“

Tanka je granica između inicijative i maltretiranja. To baba Silvija ne zna, ali dobro zna da probudi mrtve glasom koji je čudan spoj kakofoničnog kreštanja, dečije radosti i staračke netolerancije.

Continue reading →

PEPPI

one

It is impossible to live your life in isolation, cut off from your neighbours. You can escape your mother and father, leave your wife or husband, tell your friends not to call you anymore, disown your child, bid your acquaintances hasta la vista, but one thing is for sure – you cannot escape your neighbours.

He is not sure whether he is more appalled by his own predictability or the fact that others know him so well.

“There you are!”, nonna Sylvia screeches as they both emerge to collect the morning papers.

“No, it’s not me. I’ll tell him to call you.”

“Don’t play stupid, Peppi, better come and look at my computer, it’s been squeaking for a week now. I turn it off and on again, it stays silent for approximately an hour, but then it starts again. We can make pancakes after! Make use of me, I am in the mood today.”

Continue reading →