PIŠETE LI VI NEŠTO?

Ništa me do mog razumevanja ne čini tako prelepim.

jedan

Ljudi koji uspeju ponešto da uštede obično sakrivaju od sebe novac koji nemaju na mesta za koja ne znaju, i tako se, kasnije, i nađe dovoljno da se o putovanju razmisli, a ne samo da se na njega posmisli i zaboravi.  

Jedan je od tih, i zato mu je drago kada najzad uspe da nasamari rasipnika u sebi. Iako su mu let i soba plaćeni, a tu je i pretpostavka da će dobiti nešto novca sa strane, drago mu je što neće morati da bude u grču i jede samo donere i salvete.

To je, između ostalog, prvi put da putuje negde poslom, a društvo će mu, silom prilika, praviti pisac, stari prijatelj njegovog šefa, koji je želeo da posao bude završen na najbrži i najbolji mogući način, uz dopuštenje i blagoslov da ostane u Pragu nekoliko dana i odmori se.

Prihvatio je (tako nešto se uglavnom odbija samo u slučaju gripa ili ludila), a ponudu razumeo kao kompenzaciju za to što posao neće obaviti sam; dečak na službenom putu.

Continue reading “PIŠETE LI VI NEŠTO?”