VERNA KERA

jedan

U svom je kupatilu. Gleda se u ogledalo sa posebnom pažnjom. Sve više počinje da veruje da u pogledu ne leži previše informacija. To je samo granica iza koje oni neposredniji misle da su prešli kada ga pogledaju. Međutim, ljudi stvari obično shvate pogrešno. Njegove oči nikada nisu bile ono što pruža uvid u unutrašnja zbivanja. Kada ključa, obrazi mu crvene, ali oči ostaju mirne u pokušaju da ne odaju ništa. Možda su obrazi ogledalo duševnih stanja? Usta zasigurno jesu. On ne može da sakrije taj iskrivljeni smešak kada se pretvara da uživa u nečijem društvu, u nekoj situaciji koja mu je teskobna. A dosta je takvih situacija, svi bi se složili. To je smešak koji najpre liči na grč. Povremeno se uplaši da bi lice jednom moglo tako da mu ostane, ako pretera sa lažnim uživanjima.

Isto tako, ne može da sakrije taj pseći osmeh oduševljenja kada ga nasmeje osoba koja ga uzbuđuje. Ta osoba ne mora ni da mu se dopada; on uzbudljivim smatra i stvari koje mu nisu previše bliske, a ponekad ni lepe. Usne mu se prevuku preko očnjaka, koji zablistaju u svoj svojoj veličini kada čuje ono što ga uzbuđuje.

Inače, ko kaže da se psi ne smeju? Oni samo to i rade kada im je dobro. A bitna i dobra razlika u odnosu na nas ljude je ta što se na psa sa grčem na licu najverovatnije nikada ne može naići. 

Continue reading “VERNA KERA”

BUKE

I Tantal uze grožđe, i napi se vode,
u tom svetu gde je sve oprošteno.

jedan

Sprema se da krene tražeći po stanu sve one sitnice bez kojih se ne polazi. Ponavlja u sebi ključevi, telefon, pare nekoliko puta poput mantre i gasi televizor. Po ko zna koji put, shvata da je upravo preterano jak televizijski glas ono što ga je sve vreme dekoncentrisalo i činilo nervoznim. Kao da je morao da se takmiči celo pre podne u svom stanu, prilagođavajući se tom glasu i radeći sve svoje paralelno sa njim, umesto da ga jednostavno isključi. Čovek ponekad ima problem da se seti da ima moć nad predmetima koji ga okružuju.  

Pošto je proverio da li je sve ugašeno, uputio se ka očevom stanu gde je trebalo da ručaju. To je bila nekakva rutina, a istovremeno sve osim toga. Obojica su voleli da pojedu nešto fino, da spreme jedan drugom ramstek, sote ili tripice, dokažu ko je bolji u pripremi tatarskog bifteka, ko je ispratio više aktuelnih soseva i kulinarskih kombinacija, ko zna da razlikuje radič od endivije, a ko u sebi zapravo nosi besprekorno očuvani atavizam predaka-lovaca i uzgred savršeno zna koliko je minuta potrebno da bi šnicla bila taman toliko pečena da odgovara potrebama evropskog organizma, i taman toliko sirova da razgali varvarska nepca.

Continue reading “BUKE”